Previše je podjela u našem društvu i sve se svode na isto, kako više mrzjeti one druge, nego kako ih naučiti voljeti. I onda svaki od do momenat, mi smo ovi, oni su stvarno oni zvuči u startu glupavo i sa nekim elektricitetom, da vam bude neprijatno makar koliko i kad uhvatite kvaku nakon što ste skinuli džemper sa sebe. Dok jedni upiru u razlike između rođenih u ovom i prošlom vijeku, mi stariji, čini se da možemo da se dijelimo na rođene prije i poslije sahrane druga Tita. Da li se sjećate Tonija Kukoča?
Sam taj kontrast, da je smrt jednog uvezana sa rođenjem mnogih, prije ili poslije, zvuči ništa manje glupavo, ali upravo je to koliko ste zapamtili kadrova sa sahrane značilo i koliko ste vremena proveli pred televizorom, sa dva ili četiri programa, šta ste gledali, kako posvećeno, kako ste se informisali, ko su vam i zbog čega bili uzori, čemu ste se nadali, kojim sistemima vrijednosti ste podojeni. I dalje su vestern generacije pravoljubivije od bilo kojih nadolazećih, sa stečenim osjećajem da se kritikuje i svoj, pogotovo kada nije u pravu.
Ulazak kolor televizora u naše živote, sve te tri i po boje na ekranu, uz najznačajnije tv prenose sportskih mečeva bilo koje vrste bitne za region koji se nekada zvao Jugoslavija, donosio nam je među zidove tihe heroje, idole, koji u to vrijeme, nijesu baš imali prostor da govore o svojim životima, o procesu koji razlikuje dobrog od lošeg, jednostavno, samo su bili tu, da se igraju pred našim očima, da odrade što treba za poredak i zajednicu, da ih volimo, ali bez načina da ih bolje upoznamo.
Na malom broju programa i vremena da se obiđe sve interesantno u tolikoj zemlji, a sa tim silnim trakama koje je trebalo sačuvati od besmislenih izjava da je neko pokazao karakter, da smo opet dali 200 odsto, da razmišljamo samo o sledećoj utakmici i da se gvožde kuje dok je vruće, sportski junaci sa trave, parketa, betona, linoleuma i ostalih čvrstih i manje čvrstih materijala bili su nam misteriozni taman kao filmski junaci.
Nama rođenima prije sahrane, odjednom se otvorilo previše toga što je valjalo uhvatiti, jer odjednom su fudbaleri počeli da trče, sve brže i duže, nijesu izgledali kao iz stonih varijanti sa federima, košarkaši nijesu bili tako mehanički nastrojeni, kao jednom pogrešno navidani i nikad dodatno naštimovani, uselili su se stidljivo u naše domove i momci koji skoče sa linije slobodnih bacanja i zakucaju loptu u koš, što je za nas bilo nepojmljivo i tretirano kao postojanje više sile.
Ta novonastala sporstka religijska iskustva ukštala su se sa tadašnjim najslađim iskustvima, u žvakama su se pojavile sličice sa herojima koje ste gledali samo na televizoru. Tako sam ja naletio na momka u nekom zelenom dresu, gdje mi njegova fizionomija nije značila mnogo, koliko to Earvin ”Magic” Johnson napisano smiješnim fontom pri dnu. Čovječe, medžik, kakav nadimak. Koliko moraš biti dobar da bi ti neko dodao magičan uz ime i prezime?
I kad sam 1988. vidio i prvi put koliko je magičan Džonson na terenu i definitivno se zaljubio u košarku zahvaljujući sedmoj utakmici serije Lejkersi – Detroit, u svim tim nekim našim momcima tražio sam još nekoga ko bi mi punio oči i naštimovao dušu sa nečim što nije samo probacivanje lopte kroz koš. Medžik je imao taj osmjeh od milijardu dolara, pa produženu ruku poslije svake asistencije, uvijek spreman da te iznova iznenadi kako može biti srećan čovjek koji drugome pomogne da bude srećan.
Medžik je bio vođa generacije Lejkersa koja je NBA ligi dala prijeko potreban sjaj nakon godina u kojima je osim poznavanja košarke bilo bitno i da izvučete i šipku iz štucni i tako popunite reket da se rivali ne bi dočepali lakih poena. Taj ”show time” imao je sve što bi nekome u tinejdžerskim godinama bilo dovoljno da se zaljubi u još jedan sport. Lijepe žene pored parketa i na parketu u pauzama, glamur, svjetski poznate face u ulozi navijača, sport i šoubiznis su tada počeli da se zabavljaju, a sada su blizu zlatne svadbe.
Godinu ranije, prvi ozbiljni kontakt sa jugoslovenskom košarkom, desio mi se preko tv ekrana, opet u tv prenosu, kroz sliku u pokretu koja je dolazila iz italijanskog Bormija, učestvovali smo u stvaranju zlatne generacije košarkaša koji su nam kasnije u životima bili poput najboljih drugova, poznanika, kumova. Svojatali smo ih, za njihove uspjehe vezivali smo i naše uspomene, znali smo i sjećali se rado gdje smo to bili kada se osvajalo i evropsko i svjetsko prvenstvo.
Tada sam prvi put čuo za Tonija Kukoča. Na samom početku prenosa komentator Duško Korać i stručni konsultant Dragan Kićanović pomenuli su utakmicu iz prvog dijela svjetskog prvenstva za mlade gdje je Toni šutirao 12 puta za tri poena, a pogodio 11 i to ne protiv Papua Nove Gvineje nego protiv košarkaša iz Sjedinjenih Američkih Država. U to vrijeme bio sam fasciniran sitnom matematikom i statistikama, ko je dao koliko, zašto, kome, pa sam valjda pod utiskom tog prvog kontakta sa Tonijem, očekivao još bolje i više u finalu.
Poput one mršave djevojke iz vica koja mora da prođe kroz kafanu više puta da bi je primjetili, tako je i Kukoč prolazio pred mojim očima. Dok sam uhvatio koji je broj, pa dok sam prepoznao trk i hod, taj Čiča Gliša oblik tijela, sa nešto izraženijom glavom, znojnicama i patikama, prošlo je vremena, a ni Toniju nešto nije bilo baš jako bitno da natrpa još jednom koš Amerikancima da bi skrenuo pažnju. Pas iza leđa u aut, pa mučenje da se pogodi sa pola metra pod pritiskom, pa neko promašeno slobodno bacanje, dovoljno da se dijete okrene npr. Nebojši Iliću koji je u kontri probacio kroz noge rivalu i nastavio dalje.
Bilo je to pravo vrijeme da se zaljubite u košarku, učestvujete u stvaranju generacije koja je rasla pred vašim očima. Jugoslovenski košarkaški šampionat je donosio nevjerovatne priče, velika Cibona je padala, dok je Dražen sa 37 poena po meču bio prvi strijelac lige, Partizan je igrao Top 4 Kupa Šampiona, Zvezda je bila jaka, Rabotnički dolazio do finala kupa, protiv Zadra se nije moglo nikad lako, Olimpija uskočila u najbolje četiri ekipe, MZT i Budućnost ispadali, u Šibeniku se spašavali. Jugoplastika je upravo u tom gradu upisala jedini poraz u sezoni.
Bormio je Splićanima konačno otvorio oči za svoje, a to je teško i nastavlja se i danas. Pored Tonija koji je bio kralj Marjana jer Amerima ubaciti tolike koševe, nije bilo lako zaboraviti, imali su i Dina Rađu, košarkašog predatora u reketu, sa dovoljno mekom rukom da samo čujete kako lopta ispunjava dno mrežice ako mu ostavite samo malo prostora na perimetru. Božidar Maljković je iz Budućnosti uključio Duška Ivanovića, tamo ga je čekao takođe iskusni Željko Poljak, ali i mladi Perasović.
Dražen je želio da se oprosti od Cibone sa trofejom, transfer u Real je bio gotova stvar, pa je ta titula u kupu došla po čudnim okolnostima, dvije tuče na parketu u dva dana, bez velikih posledica, osim što je bilo čudno gledati kako Rađa i Toni zagrljeni plaču, nakon finala u kojem je Cibona bila bolja, iskusnija, namazanija. U prvenstvu se završilo slavljem na Gripama, novi Partizan je bio bolji od stare Cibone, a nova Jugoplastika od Partizana sa polovnim Divcem koji se bizarno povrijedio i otvorio Splićanima put ka prvoj od tri titule.
Upravo je to vrijeme zapečatilo ljubav između naroda sa ovih prostora i košarke. Trvenja lokal patriotizma među klubovima zaboravljana su presvlačenjem tih momaka koji se nijesu voljeli u regionalnim bitkama u dres reprezentacije. Puj, pike, ne važi sve što smo se udarali, čupali, grebali, nalaktavali, onaj musketarski, danas nemoguće ponovljeni musketarski kodeks o jednom i svima, gledali smo svojim očima.
Na OI u Seulu nije bilo potrebno previže žileta da bi ta generacija izbrijana izašla na parket, Čutura sa 26 godina i Obradović sa 28 bili su najstariji, a igra do finala lepršava, omamljujuća, sa elementima flerta i zavođenja. Onda su nas Sovjeti u finalu porazili na fizikalije Sabonisa i Tihonenka, uz mirnu ruku Kurtinaitisa, skoro nevidljivog čovjeka u ćošku sa snajperom u rukama. Dražen je želio na velika vrata u Madrid, prigrlio je loptu kao da mu je ćaća kupio, zasluženo, a uz njega su se jako dobro pokazali Divac, Rađa i Paspalj. Upravo je Paspalj bio uzrok manje Kukočove minutaže, uz grotesknu fizionomiju, 210 cm u patikama i 90 kilograma sa sve vagom.
I u tom periodu, Kukoč je bio jako primjećen, ali dovoljno stidljiv da ne preskoči kanal koji dijeli jednog iz jako talentovane grupe do onog koji sve vidi, zna i pred kojim se sve mijenja. Iz pet koraka prelazio je teren, zakucavao preko koga je želio, šutirao preko koga je želio, što je u to vrijeme bila privilegija, jer se za svaku poziciju na parketu teško moglo izboriti. Bacao je dodavanja kako je umislio, iza leđa, preko glave, meko na centra da samo spusti loptu u koš ili jako da zabride prsti kad je rivalu provuče kroz uši za backdoor pas i lagani zicer. Ta njegova lijeva ruka i specifičan izbačaj, taj korak koji je mogao da prođe i kod Pajtonovaca za ministarstvo smješnog hodanja, dovodio je gledaoce u neravnodušan položaj, da li je on stvarno toliko dobar ili je samo ”čudan”?
Upravo je sezona nakon OI potvrdila koliko je stvarno Toni dobar. Stvoreno je ozbiljno rivalstvo sa Partizanom, jugoslovenski Lejkersi i Boston gledali su se poprijeko od starta, pisali poraze zbog obaveza u evrokupovima. Jugoplastika nije gledala visoko, budžet i mladost im to nijesu dozvoljavali, ali kada su poslije 10. kola šampionata i prvog duela u ligi sa Partizanom krenule priče, teže nam je sa njima nego sa Makabijem i Barselonom, znalo se da se nešto ozbiljno kuva. Finalni turnir u Minhenu temelj je za Tonijev spomenik.
Prvo se izigrao protiv Barselone, onda u finalu uz pod obručima dominantnog Rađu zaradio i prvu titulu prvaka Evrope. Otvorio je finale sa šest promašaja, onda upisao 18 poena, upisao se u sve statističke kategorije, a najveće ocjene kod publike dobio za lakoću igranja sa loptom. Partizan je te godine već osvojio Kup Radivoja Koraća, pobijedio Jugoplastiku tri puta, ali u finalu plej of serije, poslije poraza u Beogradu, koji svakako nijesu očekivali, na Gripama su izašli sa terena, nakon incidenta u finišu pri rezultatu koji je Splićanima otvarao vrata i druge pobjede. Divac je navodno dobio kovanicu u glavu, neko kaže da je to bio njegov prvi ozbiljni flop u karijeri. Nakon toga, nije se igrala košarka, titula je ostala u Splitu, a mi koji smo gledali, jedino to nijesmo željeli, da se serija prekine.
To je bilo ljeto dominacije jugoslovenske košarke na evropskom nivou. Poslije 24 godine, na domaćem terenu, uz finale u Zagrebu, pet utakmica i pet pobjeda uz konstataciju, da je došlo previše lako, bez trunke stresa i nervoze, kod gledalaca, igrača, javnosti. Novinski naslovi su mogli da se upisuju danima unaprijed, mijenjale bi se samo statistike igrača koje su bile u to vrijeme jako nebitna kategorija, jer to što smo gledali ljeta 1989. je bilo ljepše i dominantnije nego stvari koje je u Barseloni kasnije radio prvi Dream Team. Pet utakmica, pet laganih demonstracija igre na visokom nivou gdje se čini da za trijumf nije potrebno ni znoja, a kamoli krvi i suza. Grčka je stradala na otvaranju turnira, imali su minus 35, pa kako onda najaviti finale sa tim istim Grcima kasnije, koji su eto u završnoj predstavi sveli minus na 21 poen. Divac, Paspalj i Dražen otišli su prema NBA ligi, tako da je to bio oproštaj za pamćenje sa evropskih parketa.
Jugoplastika više nije bila autsajder, bilo je jasno da rivali u jugoslovenskoj košarci ovog puta služe kao sparing partneri za odbranu titule prvaka Evrope. Svjesni da je veći dio sezone samo protočni bojler za ono što se dešava na kraju, gubili su u ligi od slabijih, pobjeđivali uslovno jače.
Finalni turnir za prvaka Evrope bio je samo još jedan dokaz da osim talenta u rukama, imaju i mentalni sklop šampiona. Limož nije imao šanse, ali se zato u finalu velika Barselona za vanzemaljskim budžetom za evropske prilike naoštrila za revanš. Rezultatsku klackalicu izbrisao je Tonija sa vezanim poenima u finišu utakmice, druga titula prvaka Evrope i prvi trofej MVP-a u finalnim serijama. U finalu lige, Crvena Zvezda je uštinula trijumf u Beogradu, ali se protiv splitskog žutog zida nije moglo.
Nakon potvrde dominacije jugoslovenske košarke na evropskom nivou na domaćem terenu, trebalo je isto uraditi na svjetskom, ovog puta u Argentini. Zemlja je već bila u haosu, partijske sjednice i mitinzi su postali uobičajena slika sa televizora i sve oko sporta i u vezi sa sportom, osim ako nije incident nekako je blijedilo. Neki su se tješili, neki nijesu uzimali za ozbiljno, ali neka, neće, ma ko je lud da ratuje, smijenilo je, spremamo se za najgore i gledamo u najbolje. I to je upravo bilo u Argentini.
Nije bilo problema za reprezentaciju i bez Rađe i Vrankovića, Dražen, Paspalj i Divac uželjeli su se parketa, ali prva zvijezda je bio Toni. Znali smo mi šta sve mogu ostali, na koji način i kako se dolazi do koša, ali nijesmo treptali kao Krešo Bengalka u spotovima dok Toni drži loptu u rukama. Ta neka aura košarkaškog sveca i nedodirljivog se jednostavno prenosila i kilometrima daleko da je neko u društvu tog ljeta rekao da ima osjećaj da Toni i ne trenira, da ga dignu iz kreveta ili maknu sa ponte ili barke i vrate ga nazad kao da se ništa nije desilo.
A svašta se dešavalo, sigurno, pogotovo pored parketa, što je ukazivalo da ovim momcima nije suđeno da ostanu previše vremena zajedno. Počistili su Sovjete dva puta, igrali se sa Amerikancima koji su imali i Morninga, Lejtnera, koji je sa Djukom u to vrijeme uradio što je onda Toni i Amerima, skoro nepogriješiv iz igre za titulu NCAA šampiona, ljevaka Kenija Andersona koji je izgledao kao ptica trkačica iz crtanog filma za rivale na terenu. Ništa to nije bio problem za momke koji su se nadmetali ko će kome pomoći na terenu više, dodati za koš, a u tome je naravno Toni bio najbolji. Njegove brojke su pratile opšti utisak. Konačno najbolji.
Nije se to pamtilo previše jer je Divac želio da ukloni zastavu kojoj tada nije bilo mjesto ni vrijeme, pa se sve to pretvorilo u dodatni politički cirkus koji je skrenuo pažnju sa onoga što je nama tada bilo najbitnije, da su ti momci, iz komšiluka najbolji na svijetu. Taj osjećaj posebnosti koji dobije tinejdžer jer je iz iste zemlje iz koje dobiješ svjetskog prvaka stvara i totalnu sportsku zavisnost koja traje i danas. Taj osjećaj bitnosti u odnosu na planetu, gurao je sve nas da se dokazujemo i budemo najbolji u bilo čemu se nađemo, jer tada se samo to najbolje i priznavalo.
Jugoplastika je promijenila trenera, igrače i ime. POP 84 ostao je bez Rađe i Sobina, kapitena Ivanovića, otišao je Maljković, došao Pavlićević, ostao je Toni. Svi su razmišljali samo o jednoj stvari, koliko Toni Kukoč može i da li može na izvjesnom oproštaju od kluba da napravi. Tripla kruna iz prošle sezone uz sve ono što je napravio sa reprezentacijom, a uz nadolazeće evropsko prvenstvo u Italiji uz neizvjesnu političku situaciju, sve je to nekako stavljalo silne znakove pitanja oko i iznad Pink Pantera, Tonijevog legitimnog nadimka, po liku iz crtanog filma kojeg smo svi voljeli.
Prvo su odbranili titulu prvaka Evrope, u polufinalu savladali Skavolini, u finalu je opet bila lošija Barselona. Tim koji je najbolje znao Boža Maljković pobijedio je tim koji je sa klupe predvodio Boža Maljković. Pariz se upoznao sa kvalitetima Tabaka, Aramisa Naglića, Pavićevića, briljirao je Savić koji je preuzeo dio košgeterskog tereta poslije odlaska Rađe, ali glavna face je opet bio Toni jer je on sve oko sebe činio boljim. Tim najbolje igra kad se glavna zvijezda podredi kolektivu i to je upravo Toni radio kada se oko njega kao pčele oko polena okupe rivali. Pass the ball, share the ball. Treća titula prvaka Evrope i druga MVP titula završnog turnira.
Osvojio je POP 84 i kup Jugoslavije, ali the Last Dance bivšeg majstora stonog tenisa u generaciji Zorana Primorca bila je finalna serija protiv Partizana. Nameračio se tim iz Beograda da uzvrati za poraze prethodnih godina protiv naizgled umornog i iscrpljenog tima, ali nije se desilo. Dvije utakmice u Splitu protekle su u dominaciji Kukoča koji je bio najbolji asistent, kradljivac lopti i bloker u regularnom dijelu lige. Bio je i igrač sa najviše izgubljenih lopti pa je taj MVP trofej završio kod Arijana Komazeca, ali titula je ostala u Splitu.
Prva utakmica, Toni Kukoč, 16 poena, 9 skokova i 2 asistencije. Druga utakmica, Kukoč, 29 poena, 9 skokova i 5 asistencija. Treći susret u seriji je bio samo demonstracija znanja, kvaliteta, mogućnosti najboljeg igrača Evrope u tom trenutku i svim momentima i prije i nakon toga. Toni je jednostavno blistao!
Bez obzira na stanje u zemlji, nacionalne i političke netrpeljivosti, incidente, poništene utakmice, prekide, završnice za zelenim stolom, ogromno rivalstvo i poziciju podređenog u sportskim dvobojima, kada je Toni izlazio sa parketa uz asistenciju trenera Pavlićevića kao dirigenta, čitava dvorana je uz ovacije ispratila košarkaškog mađioničara. Sve oko dvorane, nije bilo važno, osim potreba da se veliča umjeće jednog sportiste koji je činio boljim ljude oko sebe. Taj momenat kada poraženi pokaže sportsko dostojanstvo i čestita velikodušno rivalu koji je bio bolji, nekada je bio uobičajeni vesternovski završetak u kojem se i o poraženom govorilo sve najbolje. Nakon tog aplauza u Beogradu, ništa nije bilo isto.
Toni je u toj godini uradio što niko nikad nije, niti će, jer je bio alfa i omega tima koji je bio radnički, tvrd, neizvikan, kao kad bi vrhunskog halfa paničara koji lopte izbacuje samo daleko od svog gola u toku nekog vremenskog perioda preobratili u najelegantniju desetku svog perioda. Od Ilije Najdoskog do Deja za samo godinu, npr. Tako je taj POP 84 sa početka sezone pretvoren u Lejkerse za kraj jedne ere i države. Taj tim je tako od ružnog pačeta narastao u labuda kojem ste mogli samo da se divite i da mu se približite, da uživate u njegovoj ljepoti. A na početku sezone je imao Tonija i Lesterovu frizuru. Na kraju opet tri titule i poštovanje svih zaljubljenika u košarku.
Toni je kao hobotnica sezonu završio u Italiji, ali prije nego je prešao u Beneton sa reprezentacijom na izdahu osvojio je i EP. Sve uz poseban ugođaj nama pored tv ekrana koji su sve to gledali svjesni hepienda. Skoro 19 poena po utakmici, 66 odsto za 2 poena i 83 procenata uspješnosti za trojku, najbolji asistent turnira, još jedno zlato i izlazna karta iz Jugoslavije u svakom smislu. Prelazak u Beneton bio je sapunica vrijedna dokumentarca, a voljenost Tonija u svakom smislu bila je na korak od one prema drugu Starom sa početka teksta.
Toni je u karijeri osvojio tri NBA titule sa Bulsima, bio najbolji šesti igrač NBA lige, MVP EP i SP, tri puta prvak Evrope, tri puta osvajač titule najboljeg igrača završnog turnira za prvaka Evrope, italijanski šampion i osvajač kupa, prvak Jugoslavije četiri puta, dva puta osvajač kupa i svakako najtrofejniji košarkaš sa ovih prostora. Svakako i najvoljeniji.
Ko Tonija, osim ljudi koji su radili dokumentarac The Last Dance, nije volio, nije volio ni košarku.
