Kada je široj javnosti, Ibrahimović predstavljen u dresu Ajaksa početkom ovog milenijuma, nije se ni slutilo da u tom vižljastom mladiću raste budući fudbalski imperator. U njegovim očima se nazirala iskrica takmičarske strasti, ali je bilo teško pretpostaviti da u tom tijelu čeka na svoj minut slave istinska fudbalska i sportska veličina. Taj minut slave je brzo i došao, a Zlatan je učinio da traje pune dvije decenije. Sada kada je otišao, cijeli fudbalski svijet je ustao i poklonio se velikom pobjedniku. Jedna velika karijera je završena, a klincima koji dolaze ljestvica postavljena vrlo visoko.
Zlatan Ibrahimović nije s godinama sazrijevao samo kao fudbaler, već i kao ličnost. Uspio je publikovati 2 autobiografske knjige, ”Ja sam Zlatan Ibrahimović” i ”Adrenalin” u kojima se jasno vidi ta promjena u zrelosti, u ličnosti uopšteno. Dok je u prvopomenutoj knjizi on apsolutni i jedini junak te priče, a sve životne epizode su predstavljene tako da su oivičene potrdom njegovog ega, Adrenalin je nešto potpuno drugačije. Način razmišljanja jednog šampiona, osvrt na ljude oko sebe i ono najmagičnije, konekcija fudbalskih elemenata i najvažnijih životnih koncepata. Tako pas (dodavanje) nije samo djelić igre, već potvrda prijateljstva, baš kao što dribling nije samo finta, već najveći sublimat sportske kreacije i imaginacije.
Definitivno je da je Zlatan jedan od onih koji se rijetko rađaju ili stvaraju, u svakom slučaju vrlo specifičan profil lidera na terenu i u svlačionici. Život sa takvim čovjekom u timu nipošto nije lak, jer on postaje trener kada se vrata svlačionice zatvore, on je taj koji pritiska saigrače i gura ih preko granica njihovih limita. Tako posmatrano, to je čovjek koji u najmanju ruku, vrijedi za dvojicu. Čovjek koji ne žmuri nad problemima i čovjek koji iste ne stavlja pod tepih, već se sa njima suočava licem u lice. Uglavnom ih pobjeđuje.
Njegova biografija je bogata i gdje god da je došao, osvajao je titule. Njihovo nabrajanje i nizanje individualnih priznanja nijesu predmet ove kolumne. Poenta je u nečemu što se nalazi između redova, što potvrditi mogu samo oni koji se nalaze unutra, a to je vladanje situacijom i procesima. Ta vještina, ako je tako možemo nazvati je postala posebno primjetna u poznim fazama karijere, sa kulminacijom u drugom mandatu u Milanu, kada je njegovim dolaskom u klub, cijeli sistem porastao i podigao se na stepenik više.
Zlatan jeste pravio razliku i na terenu, ali to nije bio krucijalan uticaj. Milan je prestao biti ekipa koja može, a ne mora. Milan je postao ekipa gladnih mladića, koji su počeli vjerovati da njima pobjeda pripada, te da nema opravdanog razloga zašto se na istu ne bi jurišalo u svakom meču. Tako je stigla i prva titula nakon decenije čekanja, sa timom koji realno nije bio ni blizu najkvalitetnijeg u ligi. Njihovo oružje je bilo to što su se prestali zadovoljavati sa malo, što su prestali kupiti mrvice i počeli ciljati sam vrh.
U prvoj godini povratak u Ligu Šampiona, u drugoj dugo čekana titula prvaka Italije, a u trećoj možda i najveća senzacija u ovom periodu, polufinale Lige Šampiona. Vjerovatno ne treba ni pomenuti to da postoji ozbiljan niz ekipa koje su u ovom momentu snažnije od Milana, ali malo je nedostajalo da se Rosoneri nađu tamo gdje su triumfovali čak 7 puta u svojoj istoriji.
U svemu tome Zlatan Ibrahimović je bio krucijalan. Kada je na terenu, igrom i pričom, a kada nije, uticajem koji vrši na igrače, harizmom koju oko sebe širi i tom filozofijom čistog pobjednika. To su postala pravila igre koja je on nametnuo, a njegovim saigračima je preostalo samo da ih slijede. Svijet fudbala i sporta uopšteno će ga pamtiti kao čovjeka snažnog ega, pobjedničkog mentaliteta sa čeličnim samopouzdanjem. Čovjeka, koji je teškim odrastanjem i surovima treningom naučio da kaže ”Ja to mogu”, čak i kada to tako ne izgleda.
