Adrijano #10 – Imperator posrnulog carstva

, savršen koktel radosti i tuge. Veliki prasak između ultimativne moći i ambisa u ponoru. Karijera koja je bila dovoljno kratka za nas koji smo gledali, a opet previše duga za njega koji je igrao. Ikona svih PES i FIFA zaljubljenika, najbolji fudbaler među ”propalicama”. Adrijano Leite Ribeiro, Imperator posrnulog carstva.

Prije tačno dvije decenije, bilo je drugačije fudbalsko vrijeme. Vrijeme kada smo kolektivno, kao opijeni gledali Calcio. Nedelja u 15h, okršaji na svakom milimetru Apenina. Batistuta, Del Pijero, Inzagi, Toti, Montela, Ševčenko, Sinjori, Kijeza, iz kola u kolo jurili su sebe i najveće oko sebe. Te sezone, u dresu Parme, okružen sve samim legendama, jedan mladić je izrastao u fudbalskog lava. Koliki je to bio lav vjerujem da su najbolje znali Alesandro Nesta i ostale fudbalske vedete kojima Adrijano definitivno nije bio baš omiljeni protivnik. Kao klinac, sticao sam utisak da je Alesandro Nesta zapravo jedini centralni bek koji se kako-tako mogao nositi sa Adrijanom.

Igre u Parmi su ga ponovo preporučile Masimu Moratiju, u čijem mandatu dolazi u Inter i tu provodi 5 godina (jer je i prije Parme imao kratku epizodu u Nero-azurima). To je vrijeme velike moći milanskog giganta, vrijeme titula ali i vrijeme najveće Adrijanove slave. Vrijeme kada je stekao titulu Imperatora i osvojio četiri titule prvaka Italije. Paralelno sa tim, bio standardni član reprezentacije Brazila i u tandemu sa Ronaldom, Kakom i Ronaldinjom, na Mundijalu iz 2006. jurišao na svjetsko zlato. Taj san je za njega ostao zauvijek nedosanjan.

U tom periodu, Adrijano je bio kao lik iz video igrice. Mašina za golove, noćna mora za defanzivce, snažan, brz, eksplozivan, neko ko djeluje neumorno. Njegova igra je imala strast, onu strast koja se vjerovatno rodi i raste samo u brazilskim favelama. Teško je biti Brazilac, a igrati bez emocije. Upravo ta emocija je Adrijana koštala svega što ima. Prva velika životna kriza kao da je sa sobom odnijela sve. Možda je bolje reći da je ta kriza ubrzala scenario onoga što je neminovnost u životima mnogih Karioka.

Naime, nakon smrti oca, Adrijano upada u tešku depresiju i fudbal u njegovom životu postaje sporedna stvar. Definitivno ne i najvažnija. Pokušavao je, pokušavali su drugi, ali niko nije uspio da ga vrati. Havijer Zaneti je Adrijanovo poniranje doživio kao jedan od najvećih ličnih, životnih neuspjeha. Koliko se brzo Adrijano uzdizao, koliko je njegova moć rapidno grabila put neba, toliko je poslije očeve smrti brzo padao. Tačnije, toliko je brzo propadao. Do kraja karijere, koja je okončana prerano, sve je bilo životarenje, prebiranje po pepelu koji je ostao na ognjištu Imperatora. Tinjala je uzalud neka ljudska nada da se zvijer može ponovo probuditi, da priča o feniksu koji se uzdiže iz pepela nije samo mit.

Poroci su bili ti koji su stali na put svim snovima, svim svijećama koje su gorele za njegov povratak. Rijeka alkohola, nepromišljeno trošenje zarađenog novca, tipičan scenario iz naizgled niskobudžetnih filmova. S vremena na vrijeme bi javnost zatalasala slika bivšeg šampiona u zapuštenom stanju, sa osjetnim viškom kilograma i boemskim autfitom. Kritičari bi licitirali koliko je ostalo od toga da dotakne dno i kolika je vjerovatnoća da opet može živjeti život pobjednika.

Primjera radi, Adrijano je generacija sa Zlatanom Ibrahimovićem (čak i mlađi godinu). Dok je jedan odavno out, drugi još uvijek (u impozantnoj formi) po zelenim poljima juri za svojim snovima. U moru otvorenih pitanja, jedna je stvar više nego jasna. Svjedočili smo velikoj karijeri koja je odustala od toga da bude možda i najveća. Svjedočili smo istinskom imperatoru koji je digao ruke od svog carstva.

Neko će reći da je priča o Adrijanu odavno ispričana i da će svako njeno ponavaljanje iz pera drugih autora biti samo varijacija na temu. Teško da se u ovom slučaju i može izmisliti topla voda, ali je jedno sigurno. Priču o Adrijanu nikada ne treba prestati pričati. Ne zbog Adrijana i kukanja nad njegovom fudbalskom sudbinom već zbog svakog klinca na ovom svijetu koji će imati približan potencijal, a mogao bi imati istu sudbinu.

Adrijano je jedna velika životna priča. Ona elegična priča o boemu u kopačkama, jednom od mnogih, koji te natjera prvo da mu se pokloniš, a onda da ti ga bude žao. Što nije uspio pronaći sreću, što fudbalsko nebo nije sijalo duže njegovom čarolijom.