Pandemija je unijela nelagodu u naše živote, razbila naše navike, testirala naše rutine i prije svega natjerala nas da postavljamo sebi pitanja o smislu života. Bez čega ne možemo, bez čega moramo i pod kojim uslovima i zašto nam nešto znači više, a nešto manje. Sport je odavno prevazišao domen puke za dokoličare, skretanje misli sa svakodnevice, sport je ozbiljan biznis, šoubiznis i teren za kreiranje i provjeravanje novih ideja.
I dok je Ligue 1 otkazala nastavak sezone, Primera razmišljala o tome, navijači Liverpula se plašili da će opet ostati bez titule, a u Seriji A se borili i na terenu i van njega da se nastavi po svaku cijenu, na teren su od najvećih, prvo izašli bundesligaši. Neko će to prihvatiti kao ishitreno, neko kao brutalni eksperiment, a neko kao mogućnost širenja brenda koji godinama raste i jača.
Bundesliga godinama daje proizvod koji je vrlo blizak onome što svaki navijač želi, igra se atraktivno i agresivno, vrlo često za gol više, lojalnost i lokal patriotizam navijača je na visokom nivou, što stvara ogroman broj urbanih i pravih legendi, posvećenost fudbalu je impresivna, a konstantna ulaganja, infrastruktura i mogućnost napretka donose jedan potpuno novi nivo uzbuđenja.
Njemci su uvijek igrali dobar fudbal, na način koji je bio tipičan za njih i jako atipičan za ostale, uostalom nije Lineker izjavio bez jasnog rezona da je fudbal igra u u kojoj 22 odrasla muškarca trče za loptom i na kraju uvijek pobjede Njemci.
Nije se to često dešavalo na klupskom nivou do perioda 1974. i trijumfa na SP, kada je njemački fudbal donio svjetskom jednu fantastičnu generaciju koja je ustanovila temelj za sve što je kasnije došlo.
Poslednji uspon njemačkog klupskog fudbala podudara se sa organizacijom SP u toj državi. Nakon ujedinjenja bilo je jasno da su se spojili skoro potpuno suportni polovi i društva kojima je zajednički bio samo jezik.
Razmišljanja, sagledavanja šire slike i uopšte budućnosti zajedničkog života svih Njemaca uticalo je i na sportiste, sportske radnike, funkcionere koji su na različitim učenjima i saznanjima pisali svoje priče. Momenat kada su sjeli za sto i uporedili iskustva koštao ih je vremena, što je uticalo i na rezultate na klupskom i reprezentativnom planu.
To svjetsko prvenstvo nije Njemcima donijelo što su željeli, titulu prvaka svijeta u fudbalu, ali jeste ucrtalo put kojim treba da se ide. Od momenta kandidature, fudbalski savez Njemačke je pokrenuo nekoliko uporednih razvojnih projekata koji su vukli fudbal naprijed. Novi stadioni i renoviranje postojećih bili su važna karika u lancu.
Najvažnija je bila prije svega želja da u fudbalu rade mladi, poletni ljudi, voljni, radoznali umovi kojima je na prvom mjestu edukacija. Tako je Njemačka u vrlo kratkom vremenskom periodu postala jedna od dvije države u Evropi, a druga je Španija, koja je imala najviše trenera sa UEFA PRO licencom. Ti ljudi nijesu dolazili u Minhen i Dortmund da rade sa seniorima, nego su se bavili najmlađim polaznicima fudbalskih škola.
Taj momenat kada imate dozvolu da razotkrijete postojeće fudbalske sisteme i formacije i dodate na njih nešto svoje i novo, stvorio je i Jirgena Klopa, najharizmatičnijeg trenera na svijetu u ovom trenutku. I Joakima Leva koji je uzeo tu titulu šampiona planete i pritom toliko zbunio Brazilce koji su primili sedam, pobijedio i Francusku i Argentinu u najsnažnijem fudbalskom kosturu ikada. I Julijana Nagelsmana koji danas u Lajpcigu svojim idejama zaintrigira i najsuptilnije poznavaoce igre.
Upravo te generacije, koje su 2006. u doba SP u Njemačkoj bile u fudbalskim pelenama, dobile su tako impuls da do kraja ostanu u igri i daju šmek već postojećem sistemu u kojem se mnogo radilo, trčalo, umaralo, klizalo i podizalo.
Sloboda u igri za one najtalentovanije se podrazumijevala, pa nije slučajno da su Ozil, Kros i slični dobijali prostor da se razigraju, a da su specifični igrači poput sprintera Davida Odonkora mogli da iskoriste neke svoje atribute kao igrači zadatka.
Bundesliga je pametno koristila sve što dolazi i nameće se kao potreba gledaoca za kompletnim užitkom. Među prvima su shvatili moć televizije, otvorili vikend od petka do nedjelje za prenose utakmica, taj čuveni ponedjeljak ostavili kao brisani prostor za članove druge lige, Cvajte, da iskoriste svoj momenat.
Nijesu podilazili nikome, pa su timovi poput Kelna, Nirnberga, Hamburger Sport Ferajna koji je bio i prvak Evrope morali da prolaze drugoligaško sito i rešeto da bi došli do najboljih.
A tamo je svakako Bajern najdominantniji, trofeji se ređaju, Bavarci su uvijek prijetnja u Ligi Šampiona, ali u 21. vijeku su do titule šampiona Bundeslige dolazili i Dortmund, Verder, Štutgart i Volfsburg.
Da, Štutgart, koji je sada član Cvajte, sa stadionom koji ima tribine za 60 000 gledalaca i koji je 2007. slavio titulu šampiona. Ko može i zna, može da nadmudri Bajern, iako klub iz Minhena od 2013. do danas uzima titule. I na kraju ove restartovane sezone će biti isto.
Na pet kola do kraja, trka za prvaka je skoro gotova, Bajern ima i tim i igru koja je dovoljna da se sedam bodova prednosti zadrži pogotovo nakon pobjede protiv Dortmunda na praznom Signal Iduna Parku.
Sve ostalo je širom otvoreno, od mjesta među najboljim ekipama u Evropi, preko borbe za Ligu Evrope do borbe za opstanak. Zato, sada, pokušaću da vas zainteresujem, da pratite Bundesligu do poslednjeg minuta. Pred vama su razlozi, koji se kriju za svakog kluba.
Bajern Minhen:
Ko voli Real iz Madrida ili Mančester Junajted voli i Bajern. Titule su uvijek tu, sjaj i glamur, čak 29 puta je tim iz Minhena bio šampion. Teže dolaze do Lige Šampiona, pokušavaju da pronađu čovjeka koji će ih sastaviti sa tim trofejom, ali ta priča nema hepiend, u ovom trenutku. Ako volite fudbal, volite i kako igra Bajern, sve se vrti oko Roberta Levandovskog, koji otvara prostor za brza krila i bočne igrače.
Koman i Gnabri, Dejvis, pojačani sa sredinom u kojoj je red snage i mašte, Gorecke i Alkantare, uz Nojera kao bedem kad vam se i ukaže neka šansa, garantuju dobra dva sata zabave uz pobjedu na kraju. Iako Bajern liči na rutinera, Kimih, Pavar, Miler i društvo imaju ono nešto što svaki ljubitelj fudbala voli. Alaba igra štopera, eto koliko je Bajern moćan sa loptom u nogama.
Borusija Dortmund:
Na Signal Iduna Parku je neobično, nema čuvenog Žutog Zida od navijača, ali na terenu je svakako spektakularno. Ako pogledate roster Dortmunda, gdje god da ubodete prstom, postoji fantastičan potencijal ili sjajna životna priča. Haland i Sančo vrijede zajedno oko 250 miliona eura na tržištu, a osim što ta žuto crna kombinacija dresova vuče na uzbudljivo veče, tu su i Brant, Hakimi, Emre Džan i drugovi da upotpune užitak.
Trenerska glava Lusijena Favra je u torbi, jer Dortmund je spreman za sledeći korak u novoj sezoni, temelj postoji, još ako se zadrži igrački kadar, što izgleda kao nemoguća misija iskreno, ni Bajern nije daleko.
RB Lajpcig:
Da je u fudbalu sve moguće, govori primjer Red Bul Lajpciga. Samo deset godina istorije, novac kao preduslov i prije svega pametan projekat i plan da se jednog dana dođe među velikane. Svi govore konekciji novca i rezultata, ali malo ko želi da shvati da je Lajpcig uvijek pronalazio prave ljude i dao im veliki prostor.
Nagelsman je najperspektivniji trener u Evropi, želi sve, može već sada mnogo, a u jednom trenutku će Lajpcig krenuti i na tržište agresivnije nego sada. Prodaja Vernera, Sabicera i još nekih otvoriće mogućnost da se tim regeneriše novim mladim talentima koje Red Bul nalazi širom svijeta i Lajpcig je već visoko, a tek je počeo. Svaka utakmica je pravi tobogan emocija, a kako sam Nagelsman kaže, mi smo dim, a uskoro dolazi i vatra.
Borusija Menhengladbah:
U poslednje vrijeme poznatiji su po specifičnom humoru koji se širi sa njihovih profila sa društvenih mreža, ali su na putu da uskoče i u Ligu Šampiona. Menhengladbah jako dobro kupuje i sa druge strane stvara fudbalere koji nijesu i neće biti velike zvijezde, ali odrađuju posao kao da jesu. Golman Zomer je jedan od najpotcijenjenijih na svijetu, a napadači Tiram i Plea vrlo atraktivan tandem koji zna do golova i asistencija. Marko Rose je uvijek pravio dobre stvari, igrao za Jirgena Klopa i ima sjajan pedigre da podigne klub do vrha.
Bajer Leverkuzen:
Dortmund ima dva fudbalera koji su vrijedni četvrtinu milijarde eura, ali Leverkuzen ima tim koji može da vrijedi i pola milijarde, kažu njihovi najoptimističniji navijači. Ako se malo zagrebe, nije daleko ta prognoza, jer njihova ”lažna desetka” Kai Haverc može do stotinu miliona ako se stvari dramatično ne promijene na transfer tržištu. Peter Boš se nije snašao sa Dortmundom, ali ima taj Ajaksov pristup gdje mladi fudbaler odmah dobije samopouzdanje i osjeća se bitnim. Redom, Tapsoba, Bejli, Diabi, Tah, Paulinjo i ostali imaju previše arsenala u nogama da bi ih preskočili kad se ukažu na televizoru.
Šalke:
U Gelzenkirhenu se od momenta otvaranja Veltins arene nije desilo da je lako doći do karte. Ljubav između navijača i kluba je izgrađivana pametno i suptilno, kroz dobro i manje dobro, pa se navodi i kao primjer ostalima koji vjeruju da su vjerni fanovi. Nikad nijesu osvojili titulu, bili su blizu, ali to kao da nije primarni motiv. Ako jedan Raul kaže da mu je Gelzenkirhen jedna od omiljenih stvari u fudbalskoj karijeri, šta dalje da se doda. Jedini problem vezan za Šalke je, malo golova, godinama.
Volfsburg:
Čitav grad pod imenom Volfsburg stvoren je za potrebe fabrike automobila Volkswagen 1938. Onda su klub 1945. osnovali radnici fabrike, od 2002. igraju na Volkswagen areni, a stigli su do momenta da slave i titulu 2009. Džeko, Grafite i Diego, ostali su u srcu mnogima koji i danas pamte kako se u tom periodu koprcao i Bajern. Ko nije gledao kako je Grafite plesao i završio petom akciju za sva vremena, neka klikne na link. Ove godine, odvajaju se po dizajnu dresova.
Frajburg će uvijek voljeti oni koji se nadaju uspjehu autsajdera, Hofenhajm zbog Ibiševiča i Salihovića i jer su krenuli iz sela koje je doguralo do preko 3000 glasača za izbore, Keln zbog jarca Henesa IV koji nema dozvolu da pristvuje mečevima u postkorona periodu, a pritom je i na bolovanje zbog obaveza kao mladi muški roditelj, Union iz Berlina jer su dokazali da novac ne igra fudbal, Ajntraht zbog umješnosti da od prosječnog naprave vrhunskog fudbalera, Hertu jer su ambiciozni da dođu do Lige Šampiona,
Augsburg jer su u sjenci Bajerna u Bavarskoj, uvijek kandidat za ispadanje koji zna kako se ne ispada, Majnc jer je dao šansu Jirgenu Klopu i uvijek igra atipično, Fortunu iz Dizeldorfa jer imaju jednog od najperspektivnijih golmana na svijetu Zek Stefena i ako volite fudbalere iz Gane, jer ih imaju četvoricu u rosteru, Verder zbog Tomasa Šafa, Klosea, Ozila i Pizara i na kraju Paderborn morate da volite jer oni skoro uvijek nađu način da izgube utakmicu.
