Mora postojati kapiten!

Kad pratite neki sportski događaj sa velikom pažnjom obraćate pažnju na aktere. Ako dolazite da pratite košarku, rukomet, brojevi na dresovima nijesu važni, osim što vas eventualno podsjećaju na neke vama bitne sportske figure kada prebirate po memoriji. Takmičari se moraju razlikovati po performansama, statističkim podacima, utisak koji dobijate o njihovoj igri zavisi isključivo od učinka i od vašeg znanja i poimanja igre.

U fudbalu je to nekako drugačije.

Biti vođa nije lako. Biti jedan od mnogih, svakako je težak i ozbiljan zadatak. Postaviti sistem vrijednosti, po kojem si uvijek prvi. Sistem vrijednosti koji svi ostali žele i mogu da prate, moraju. Biti na korak od veličanja ili ponižavanja jer uvijek su predvodnici generacija ti koji su omalovažavani ili uzdizani na pijedestal. Biti spreman da budeš nagrađen ili ‘’nagrđen’’. Nije lako.

Na fudbalu, gledaoci uvijek primjete brojeve.

10.

Mora biti majstor, mora da se odvaja po prijemu i završnom pasu, savršenom prekidu, čekamo ga cijeli meč, moramo i želimo da nas oduševi asistencijom, golom, da vidi što mi obični smrtnici ne vidimo, da nam otkrije novu dimenziju, vremena i prostora, da otkrije za nas paralelni fudbalski univerzum u kojem on zna da bitiše, a mi ga gledamo kao kita u akvarijumu.

Da nas kupi jer je flegma, pa stvori magiju, izvuce zeca iz šešira, pa donese cvijeće, prešega rivala dijagonalom, pa nestalu domaću ekipu vrati u igru specijalnim trikom koji svi prepričavaju. Moraš da zaslužiš tu desetku, da te prati fama iz mlađih kategorija, da svi u tebe upiru prstom, da budeš vrijedan cijene ulaznice, da im daš dovoljno razloga da te veličaju do naredne utakmice, da te makar mrze, ako već ne žele da ti se dive.

9.

Neka ga ‘’da’’, pa makar i koljenom, kukom, neka ga lopta udari u lice ili u donji dio leđa, nebitno je, samo neka uđe u gol, neka pređe liniju. Daj da ‘’ugura’’ lakat nekom u vazdušnom duelu ili neka se ‘’pokloni’’ sa par metara za pobjedu.

Btino je da pređe onu liniju, da se pune ona najbitnija statistička kategorija zvana golovi, da uvijek može da kaže, ja sam ga metnuo, a šta ste vi radili, da mu zaboravimo sve što je promašio zato što je jednom pogodio. Da može da ‘’preglava’’, da skenira prostor između dva štopera i ubode tačno onu tačku na kojoj je podjednako daleko od obojice, da razvuče tarot i predvidi sudbinu narednog centaršuta, da bude ‘’šponda’’, da se od njega odbijaju taman toliko dobro da neko naleti, poklopi je i da završi u rašljama, gdje joj je najljepše.

Da se proda, da bi ostali mogli da prime plate, da mu daju epitet ‘’novi’’, jer je toliko bilo dobro ‘’starih’’ da on nikako ne može da bude svoj i drugačiji. Može, ali mu ne damo, jer on je naš, brat, drug, prijatelj, dok se cijepaju mreže i neželjeni, nevoljeni sin kad lopta obilazi stative ili se lijepi za golmana.

11.

Ne mora biti ljevak, je li, ali bi dobro bilo da jeste, pa i ne mora da bude baš po lijevoj strani, ali može, iako mu sad govori trener u nama, uđi unutra, pa je ‘’klepi’’, ne može niko da te čuva, pa ljevak kad napada ljevak, čitav kosmos stoji naopačke, zašto bi se lijevi bek tu nešto snašao.

Mora da bude vispreniji i hitriji od svih, da bude lisica, da je spreman da podvali i pas i lažnjak i foru pomoćniku, da padne preko kuka i koljena, stopala, da iznudi svaki kontakt, da nadmudri sudiju, da navuče osmjeh kad mu prođe.

Mora da ima lucidan pas ka galopirajućem beku, jer ako ga ne voli bek, ostaje bez lopte, a bez lopte ne postoji na ovoj planeti, mora da je mune između dva štopera, da ih razdvoji kao Mojsije more, obavezno da je provuče nekome kroz noge, da ga se boji svaki bek kao tamne noći u šumi, da o njemu pričaju kao momku niskog težišta i kratkog fitilja, otrovu koji se drži u malim bočicama.

7.

Najbrži je u selu, njemu su rekli da je hitar i onda on želi da dokaže da je i brz, folira da ima kraću nogu da bi mu ‘’natakli’’ Garinča, jer o njemu su mu pričali preci, centrira istog momenta kad ugleda korner zastavicu, izvodi najveći broj auta na meču, redom dribla i svoje i tuđe i uvijek je ljut kada ga zamijeni trener iako je uvijek ‘’izdušio’’ makar pola sata ranije.

I dok kune sve na svijetu jer ga ne razumiju baš najbolje, da je baš sad krenuo da pokaže svima sve što zna, razmišlja o svim momentima kada je bio dobar i nikad o onima kada je bio loš. Toliko je neuhvatljiv, da se policijski radar baždari po njemu, lopta ga rijetko stigne, a kada ga vidi Bolt kako pravi razliku, pomisli i on da može da bude fudbaler. Trener ga prebaci na lijevu stranu jer brzo shvati da ga sa desne ne može dati.

I postoji KAPITEN.

Ima traku oko ruke, mora da izgleda moćno i ugledno, da ima auru pobjednika, da je harizmatičan i da pokuša da bude šarmantan kad napravi neko njegov glupost, mora da zna da progovori, uticajno i odlučno. Da se ispriča sa sudijom i ne zaradi žuti karton. Ni on ni neko njegov. Da opsuje i ne zaradi žuti karton.

Ni on ni ovaj njegov. Da ga čuje čitav stadion kad drekne, kad progovori, golmanu ili saigraču, da ohrabri i podstrekne. Da vodi. U pobjedu. Da ti nije svejedno kad ti kaže da ćeš biti bolji u narednoj utakmici, da je kriza faza. Nije lako. Niti će ikad biti. Da nosiš tu traku, jer nekako moraš naročito da se ističeš. Da budeš frajer i kad ne ide dobro, jer ako ne naučiš da gubiš, nećeš znati kako da pobjeđuješ, znaju to oni štšto igraju i floskula je samo za one koji nikada nijesu igrali.

A igraš, da bi pobijedio, danas ili sjutra. A danas, sve je manje onih koji mogu da se uguraju u lik i dijelo kapitena. Sjutra će ih biti još manje. A da budeš kapiten, trebaš da se rodiš, nema priručnika. Nema recepta na internetu. Da ga prepoznaš, kapitena, makar to je lako. Moramo pažljivije da gledamo i ne smijemo da ignorišemo osjećaje. On nije često najbolji, ali je najvažniji igrač na terenu. I van njega. Nekad se i zove Džordan, a preziva Henderson. Ko bi rekao?