Mundijal 2022 – Bajka koju je pisao univerzum

Malo ko od nas stvarno vjeruje da nemoguće ne postoji. Tu motivacionu rečenicu u praksi koristimo kao krilaticu, misleći da je više bajkovita nego realna. Ali … život ima neki svoj scenario i neke njegove priče su zaista više bajka, fikcija, nego li java. Takav je bio i skoro završeni Mundijal, jedna čista fudbalska i životna bajka, koju kao da je pisao univerzum cijelim svojim bićem. Kao da su sve sile ovoga kosmosa sada mirne, jer neke važne stvari su došle na svoje mjesto.

Bilo bi jako tužno, nestvarno elegično zamisliti kraj karijere Lea Mesija bez trofeja koji je fakat najrjeđa vrsta, a koji mu je nedostajao da sa pravom ponese epitet najvećeg svih vremena. 7 zlatnih lopti, 4 trofeja Lige šampiona su brutalne brojke i brutalna priznanja, ali svi smo duboko u sebi znali da nedostaje taj jedan, onaj koji osvajaju samo najveći i onaj koji od običnog čovjeka pravi besmrtnika. Posebno je napeto bilo to što je poslednji voz za njega upravo polazio, a u tom poslednjem vozu, kao i uvijek, ima jako malo mjesta.

Početak ”vožnje u tom vozu” je bio jedan veliki vrisak, prepun straha. Ozbiljna prijetnja da kula od karata može brzo da se sruši, da se u vozu neće dočekati ni prva stanica. Poraz od Saudijske Arabije je bio bolan, ne samo zato što nijesu stigla očekivana 3 boda, već zato što je bio prijetnja da Argentina nije dorasla za velika djela. Da bi zlo bilo veće, u drugom kolu su Gaučose čekale komšije sa južnoameričkog kontinenta, nabrijani i uvijek opasni Meksiko. U jednom momentu je bilo izuzetno napeto jer je u vazduhu tinjala ideja da će Argentina i Mesi svoj put završiti već nakon 2 kola grupne faze.

U tom momentu, kada je bilo najteže, kada se grizlo i kidalo za svaki posjed, Meksikanci su čarobnjaku iz Rosarija ostavili milimetar viška. Vjerovatno ta greška ne bi bila kobna nikad i nigdje, ali kada se Leo Mesi bori za goli život, onda je taj milimetar preveliki luksuz. 2 gola na 2 utakmice, da se lakše diše ali i nagovještaj da bi Leo mogao biti ozbiljno potentan na Mundijalu u poznim godinama svoje četvrte decenije života. U trećem kolu grupne faze, rutinska pobjeda protiv blijede selekcije Poljske, za prvo mjesto u grupi i povlašćeni položaj na startu eliminacione faze.

Australija je bila sledeći protivnik i tu nije bilo većih problema iako je Argentina pokazala kako zna sopstvenim nemarom ugroziti sigurno vođstvo. Ta dijagnoza je pratila Mesijevu četu kroz cijeli turnir, a prvi veliki problem se dogodio u četvrtfinalu protiv selekcije Holandije. Kada je Mesi pogodio sa kreča za 2:0, cijela planeta je bila ubijeđena da je to to i da je ovjereno polufinale sa senzacionalnim Hrvatima. Ipak, neshvatljiv pad u poslednjih 10 minuta, blic krig u režiji Holandije, dvostruki strijelac Veghorst. Produžeci bez pobjednika i penal rulet u kom su možda presudili višak želje i neshvatljivo dobri golman Emiliano Martinez. Ovih par poslednih rečenica se ponovilo i u finalu, sa su imena protivnika i dvostrukog strijelca različita.

Vjerovalo se da Hrvati imaju kapaciteta da ponove senzaciju protiv Brazila. Mesi tako nije mislio i cijelom svijetu je pokazao zašto je najveći. Jedan gol i jedna asistencija, prkoseći nauci, trendovima i preporukama. Analize kažu da je u polufinalnom meču pretrčao svega 98 metara u sprintu, koji je imao prosjek od 28 km/h, što je prilično sporije od rezultata najbržih na Mundijalu (36 km/h). Dakle, neko bi rekao, pješke do finala, sa titulom MVP-ja.

Tada je već sve uveliko počelo mirisati na istoriju, iako je bilo jasno da je pred Mesijem najveći mogući rival. Aktuelni branilac Francuska, predvođena vjerovatno novim najboljim igračem svijeta, Kilijanom Mbapeom. Tako je i bilo, drama na žiletu. Ponovo 80 minuta jednosmjerna ulica, ples Gaučosa, ponovo Mesi strijelac sa kreča i ponovo je cijeli svijet plesao u ritmu fudbalske ekstaze. Boginja je bila tu, blizu da bliže ne može biti, snovi su počeli da se prezuvaju u javu. A onda, ponovo neshvatljivi pad i ponovo blic krig, ovoga puta Kilijan Mbape. Za svega 2 minuta, izvjesno je postalo daleko, a Mesijev lik je oscilirao između agonije i ekstaze.

Napetost je rivale odvela u produžetke, koji su vjerovatno najbolji komad fudbalske igre koju je svijet ikad vidio na ovom nivou. Po jedan gol na obije strane, ponovo klupski drugovi Mesi i Mbape, uz ludačke intervencije Huga Ljorisa i Emiliana Martineza. Prštalo je na sve strane, boginja sreće je namigivala i jednima i drugima, ali je pobjednik morao biti odlučen na penalima. Bilo je jasno da će se ova drama prikazivati decenijama i da će uvijek tjerati jezu u kosti.

Režiser je htio da se pitanje Mesijeve vječnosti riješi u njegovom poslednjem Mundijalu, u poslednjem meču, na penalima. Tada su u pomoć priskočili klupski drugovi, Emilijano Martinez na golu, Paolo Dibala, Leandro Paredes i Montijel i istorija je dobila svoje nove pobjednike. Nebo iznad Buenos Ajresa je počelo drhtati od sreće, kolektivna fudbalska histerija je dostigla kulminaciju. Na kraju, neko prije a neko kasnije, ali fudbalski svijet je mirno otišao na spavanje. Sve je tamo gdje treba da bude.