Mundijal #2022 … I opet ta Hrvatska

Možda se poneko, ponekad pita zašto su toliki praznici života, akumulacija ne samo sportske već i obične, ljudske, emotivne čarolije. Zašto Mundijali imaju takvu moć da potpuno zaustave točak života i upiju sve poglede, sve osmijehe i sve suze ovog svijeta?! Ovih dana dobijamo ogoljen, jednostavan i tačan odgovor. Zato što samo Mundijali imaju tu magiju da za jedan dan ili za jednu noć, od običnog čovjeka naprave planetarnog heroja. Zato što je ponekad, jedan pravi dan na Mundijalu, vrijedniji od ostatka života.

Sada već davne 1998. godine, na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, jedna ekipa je nagovijestila da joj najveće smotre takmičenja posebno leže i odgovaraju. Da tada … na poseban način proradi nacionalni ponos, da tada svi umiju postati jedan i da je moguće sportski poginuti za zajednički cilj. Ta reprezentacija Hrvatske, predvođena sa klupe Miroslavom Ćirom Blaževićem, je uspjela kući vratiti bronzanu medalju. Činilo se da je to ‘’highlight’’ jedne nacije, jedne plodne generacije i da je to plafon do kog može doći jedna reprezentacija sa Balkana.

A onda su došli Luka, Mateo, Marcelo, Mario, Ivan, Šime, Domagoj i došla je ta 2018. godina, Mundijal u Rusiji. Još jedna zlatna šansa korektne ekipe koju je sa klupe predvodio Zlatko Dalić, a na terenu dirigent orkestra, Luka Modrić. Nikako lagano, a krajnje žilavo, to je bio identitet ekipe. U eliminacionoj fazi su nakon penala padali favorizovana Španija i domaćin Rusija, a u polufinalu (nakon produžetaka) reprezentacija Engleske. U taj jedan milimetar za koji bi se uvijek provukli bi stala sva želja, sav nacionalni naboj, svi sadržaji srca koje znoj oblikuje u krajnji rezultat. Na kraju, drugo mjesto, poraz u finalu od super moćne Francuske i ponovo utisak da je jedna reprezentacija sa Balkana dostigla vrhunac.

Samo četiri godine kasnije, u trenutku u kom živimo, ponovo ludi ples Vatrenih, ponovo onaj njihov žilavi mentalitet i ponovo onaj njihov tajni začin. Grupna faza prilično neodređena, dva remija (vjerovatno neočekivano sa Marokom i uz mnogo sreće sa Belgijom) i ubjedljiva pobjeda nad Kanadom. Sve to je bilo dovoljno za drugo mjeseto i susret u osmini finala sa najvećim iznenađenjem grupne faze – Japanom. Utakmica bez prevelikog otvaranja, sa dva pogotka, riješena ponovo u ‘’after party time-u’’. Za muziku se pobrinuo čuvar mreže Dinama iz Zagreba, sada već heroj nacije Dominik Livaković, sa 3 odbranjena penala.

Činilo se još jednom da je to to i da Vatreni nemaju kapacitet da se ‘’pobiju’’ sa prvim favoritom Mundijala, selekcijom Brazila. Ipak, fudbal piše čudnovate priče i još jednom se pokazalo da nemoguće ne postoji. Ponovo nakon boljeg izvođenja jedanesteraca, ponovo uz heroja Dominika Livakovića (koji je sada već vjerovatno zapalio Gugl), ponovo je Hrvatska u polufinalu Svjetskog prvenstva. Čudno je to kako kažu da su penali lutrija, lutrija u kojoj uvijek Hrvatska pobijedi. Možda i nije samo lutrija.

Zaista postoji neka sila u svlačionici ove reprezentacija. Ta neka sila koja od prosječnog pravi izvanrednog, koja te čini superherojem onog momenta kada obučeš nacionalni dres. Tako … davno zaboravljeni veteran Dejan Lovren igra Mundijal života, asistira pri golovima, dok desni bek Josip Juranović (igrač Seltika) ima performans kao da je u pitanju Markos Evangelista Kafu. Joško Gvardiol je i prije Mundijala istakao kandidaturu za najveća djela, a ovdje je to samo potvrdio. Ne treba trošiti riječi o Marcelu Brozoviću koji iz meča u meč obara rekord po broju pretrčanih kilometara na Mundijalima, čiji je ponosni vlasnik inače, on sam.

E sad … poseban pasus o posebnom čovjeku. Luka Modrić, najbolji Jugosloven ikad. Kažu fudbalski Mocart i zaista, lijep kompliment za Volfganga Amadeusa. Čovjek nad čijom karijerom možeš jednako da pričaš i da ćutiš. Da ga poštuješ, da si zahvalan što je tu, da žališ što i on ima rok trajanja i da učiš da je sve moguće kad pored sebe imaš pravog čovjeka. Luka Modrić je tim u čovjeku, inspiracija, motor, umjetnik, vojnik. Sve što treba i sve kad treba. Čovjek koji pomjera granice individualnog u kolektivnom. Tihi lider, pravi kapiten … kapitenčina. Koji će možda … ovog decembra dotaći ono malo zlata, a pregršt vječnosti.

Navijajmo za to!