Psihologija je nauka koja se na našim prostorima još uvijek ne shvata onako kako bi trebalo. Da bi se shvatila i razumjela kako treba, već skoro dvije decenije, brine se specifični profesor takve psihologije, Novak Đoković. Činjenično profesor bez diplome, bez naučnog ili stručnog rada, ali profesor koji svoje lekcije dijeli nesebično, dobrovoljno i besplatno. Ta predavanja ponekad bude teško pratiti, uglavnom se slatko završi, a najteže od svega je ponoviti ispredavano. Po tome, kako stvari trenutno stoje, okrenuće se Zemlja oko Sunca mnogo puta, dok se ne rodi ili stvori sličan.
Ovih dana se piše i priča o Novaku skoro pa, više nego ikad. Kako i neće kada je konačno probio granicu svih mogućih teniskih prostranstava. Ljudi se, širom svijeta, dive njegovim postignućima, rezultatima, rekordima, pa i novcu, ne znajući koliko je zapravo teško popeti se na tako visok mentalni nivo. Tenisku klasu i vještinu je takođe teško držati u kontinuitetu, ali se ipak čini da je ta kontinuirana pozitivna mentalna napetost zapravo najveći ispit. Iz nje se crpi energija kojom se uništavaju protivnici, koji su često, poraženi i prije nego li izađu na teren.
Zašto je Novak toliko veliki, da bez ustezanja možemo reći i najveći?!
Prva stavka tog odgovora koji ne može biti do kraja razriješen je emocija. Ljubav, opsesija prema sportu kojim se bavi. Ta ljubav sama po sebi ne bi bila toliko moćno oružje da ne uslovljava nevjerovatnu disciplinu, koja se manifestuje na svim poljima. Nije u pitanju samo strogo tehničko-taktički trening, već napori u domenu ishrane, zagrijevanja, istezanja, snage, kondicije, vježbanja uma. Najteže u tom domenu je istrajati, jer disciplina bez sile vremena ne vrijedi previše.
Tim povodom se možemo vratiti na anegdotu iz njegove biografije, kada je nakon svog prvog osvojenog Vimbldona, zatražio kao jednu vrstu nagrade – samo jednu kockicu čokolade. A šta tek reći o njegovoj čuvenoj replici kada je saopštio da se po osvajanju Vimbldona spustio na travu, poljubio je i počeo žvakati komadić trave, uz konstataciju da je imala ukus njegovog znoja, ali da nikada ništa ljepše u životu nije probao. Ti momenti, to odlaganje zadovoljstva i taj stav su zapravo putanja kojom samo najveći šampioni koračaju, jer oni uslovljavaju nešto što je u svijetu modernog sporta najskuplje, a to je samopouzdanje.
Velika, opsesivna ljubav, motivacija i disciplina sami po sebi ne znače mnogo ukoliko nijesu praćeni ambicijom i željom da se rade velike, najveće stvari. Generalno, svi smo mi u osnovi slični ljudi, a najviše nas razlikuje stav o tome šta i koliko možemo. Novak je u tome neprikosnoveni šampion, jer on je čvrsto ubijeđen da može sve, da mu sve pripada, a paralelno sa tim je spreman da radom potkrijepi svoje snove. Veliki broj igrača se umiri, nahrani, utiša, onog momenta kada uzme ili osvoji nešto veliko. Kao da se u tom trenutku zadovolji i utihne ona vatra koja ih gura da idu naprijed. Kod Novaka to nikada nije bio slučaj. Iz dana u dan, što se više približavao ovom predalekom cilju, bivao je sve gladniji, sve budniji i sve odlučniji.
Još jedna bitna razlika između velikih i malih je u tome što veliki znaju prepoznati trenutak kada treba zakočiti, a kada valja dodati gas. Stotine odigranih mečeva u kojima kao da se unaprijed znao scenario, u kojima kao da se znao epilog. Erupcija energije u pravom momentu, onda kada se meč lomi, pritisak na protivnika kada je najranjiviji. Umjetnost te vještine nije u teniskoj igri, veću prepoznavanju trenutka, čitanju igre i psihologiji protivnika. Mimo toga i čuveni scenario da kada cijeli svijet misli da je Novak pobijeđen, on pronađe neke skrivene resurse energije i meč okrene na svoju vodenicu.
Zbog toga, Novak Đoković, na čelu istorije, sa ljestvicom koju je skoro pa nemoguće preskočiti. A još uvijek … nije rekao kraj.
https://promocija.meridianbet.me/1100eura?a=1414&c=1