Novak Đoković #21 – prvak svijeta i teniski Raptus

Danas je postalo mnogo teško istinski pobijediti sebe. Kada pobijediš sebe, još teže pobijediti druge koji su pobijedili sebe. Najteže, biti i ostati najbolji na svijetu. U tome je uspio .

Balkan je to malo parče svijeta sa specifičnom percepcijom, doživljajem uspjeha i neuspjeha, sa samo sebi znanim mitovima i idealima. Balkan je oduvijek želio da ima najvećeg, omnipotetnog vladara, koji može sve i u čijem džepu se svi možemo po potrebi sakriti. Čini se da smo na polju sporta najbliži tome da se možemo nazvati vladarima, a da je prvi među nama bez dileme Novak Đoković.

Sredina prve decenije tekućeg vijeka je donijela smjenu generacija u svjetskom tenisu. Roger je već počeo da blista, Rafa da prijeti, a od tenisera na Balkanu, kakvu takvu nadu su ulivali Janko Tipsarević, Mario Ančić i Ivan Ljubičić. Ipak, više nošeni bljeskovima nego konstatnom, nijesu ulivali osjećaj jedvačekanja uoči njihovih mečeva. Nijesu ulivali vjeru da im pripada vrh tensikog svijeta.

Jedan Vimbldon je promijenio sve. Na njemu se pojavio živahni mladić, sa iskrom u očima za kog se vidjelo da bi mogao prevazići kontekst već viđenog. Nevjerovatan otpor i poraz u 5 setova od Sebastijana Grožana su dali nagovještaj da je samo potrebno da vrijeme učini svoje. To vrijeme je došlo prije nego što se mislilo i već januaru 2008. na Novakovom kontu je stajao jedan Gren Slem trofej. Njegov Australian Open koji je kasnije u karijeri osvojio još 8 puta.

Pisati i pričati o Novaku je skoro pa suvišno, jer on njemu se mnogo toga zna. Čovjek koji je apsolutni rekorder po broju nedjelja provedenih na čelu ATP liste (373 nedelje), osvajač 21 Gren Slem titule (9X Australija, 2X Roland Garos, 7X Vimbldon i 3X US Open), osvajač olimpijske bronze (iz 2008.) i jedan od rijetkih koji je uspio vezati 4 slema uzastopno. Novak je teniser koji ima najveću zaradu u istoriji od turnira, a njegov trenutni omjer pobjeda u odnosu na odigrane mečeve je 83.22%. Rekorda ima mnogo, ali je u sportu, baš kao i u životu bitnije ono što se nalazi između redova.

Vrijeme će pokazati da li će Novak biti najbolji svih vremena. Vrijeme će pokazati da li je moguće uopšte odrediti ko je najbolji svih vremena i koliko će tenis biti prazan kada velika trojka napusti karavan. Ono za šta je dilema manje jeste Novakova mentalna superiornost. Vjerovatno je Roger bio taj sa najvećom elegancijom i ekonomijom pokreta, Rafa je ‘pak imao najveću upornost i izdržljivost, dok je Novak bio mentalno najsnažniji i čovjek sa najmanje slabosti.

Novak je kao i sve velike sportske priče bio projekat. Dečko koji je sa 6 godina znao (bio ubijeđen) da će biti prvak svijeta. Neko ko se igrao noću jer je danju imao pametnija posla. Neko čiji su roditelji uzimali novac od zelenaša da bi on prvi put prešao okean i osvojio turnir na američkom tlu. Vjerovatno samo Novak zna koliko košta ono za šta mi mislimo da je najveća privilegija njegovog života.

U psihologiji postoji jedna podjela koja se baš toliko često i ne pominje. Prema njoj, ljudi se dijele na Iktuse i Raptuse. Iktusi su oni koji se u trenucima velikog stresa i naboja, u teškim trenucima zalede, paralizuju i zaustave. Oni koji se istope. Sa druge strane, Raptusi su oni koji u najtežim momentima budu najbolji. Novak Đoković je jedan tipični teniski Raptus. Možda klinci ne bi razumjeli ovakvu teoriju, ali Raptus znači ono kada nakon više sati igre i lomova, na protivnikovu meč loptu, pri servisu Rogera Federa, Novak odradi najbolji ritern turnira. Preokrene i dobije meč. Nešto slično ponovi u finalu Vimbldona, izvadi se iz rupe i ponovo podigne pehar na Central Court-u.

U tom mentalnom smislu, svi imamo svoju tačku topljenja. Onaj trenutak kada dižemo ruke, kada propadamo i topimo se u vlastitom živom blatu. Kada smo nemoćni sa sobom i sa protivnikom. Mnogi su bili tu i tražili Novakovu tačku topljenja. Možda su samo zagrebali, ali je nikada nijesu do kraja našli. Bio je mentalno snažniji od svakog takvog pokušaja. U ovom momentu pred očima se ređaju sve slike preokreta, slike pomenutih spašenih meč lopti, slike svih uspona iz ponora u kojima je bio već otpisan.

Pitanje koje se postavlja jeste gdje je rješenje? Da li je moguće to nekad opet, sa nekim drugo ponoviti? To niko ne zna, ali je jedno jasno. Novak se srodio sa svojom boli, a njegov put uspjeha je bio put pređene boli. Možda se uspjeh krije u onoj njegovoj rečenici da je nakon osvajanja Vimbldona čučnuo i pojeo malo trave sa terena. Da nikada ništa bolje nije okusio. Imala je ukus njegovog znoja …