PRVA LIGA: Došla je još jedna subota...

Startuje Prva liga Crne Gore u fudbalu, a u isto vrijeme, kraj jula, početkom avgusta, svodimo početak šampionata na isto, upisujemo poraze u Evropi, prepisujemo jedni od drugih ko je gdje pošao, ko je gdje došao. Poraz Budućnosti na Farskim Ostrvima, ubjedljiv i zaslužen, samo je skrenuo pažnju sa dnevno političkih tema, a kao i uvijek, crnogorski fudbal je u centru pažnje samo kada se desi nešto što izlazi iz okvira očekivanog kod onih koji vole igru i koji misle da vole i znaju nešto o crnogorskom klupskom fudbalu.

Kada bi crnogorski klupski fudbal provukli kroz magnetnu rezonancu, pretpostavljam da bi samo Dr. House preuzeo takav slučaj. Jer sve te misteriozne bolesti i pojave, teško da mogu da se ubace u jednu dijagnozu. Pojave se nadriljekari, specijalisti iz samo njima znanih oblasti, od uglavnom bivših, koji znaju mnogo bolje, nego što znaju neki sadašnji. Jesi li legenda kluba, bivši igrač, trener, navijač, sa velikim ili malim n, odjednom se svi uključe da progovore po neku, dok pacijent sastavlja pritiske ili gubi puls.

Nesreća ne dolazi sama, jer osim poraza i neuspjeha, dolaze i ljudi iz potpuno druge ere, životne i igre koja se potpuno promijenila, da govore da je bilo drugačije kada su se oni fudbalom bavili. I jeste bilo drugačije, zato se fudbalom ne bave danas. Kompletan sport se promijenio, čak i šah, iako je igra se najužim standardima pravila, a kako se neće promijeniti fudbal, kada tumačenja pravila igre, mijenjamo svakog ljeta. Da ne govorim o tome koliko se moderan atleta, fudbaler promijenio u ovih trideset godina, a sa tom evolucijom, prije i sada i sam način treniranja i čuvena optimatizacija.

Crnogorski klupski fudbal u ovom trenutku idealna je refleksija stanja u društvu u kojem se ne zna ko pije, a ko plaća, jer su neuređena pravila igre unutar sistema. Postojeći zakon o sportu jednostavno nije rješio vlasnička, osnivačka prava i nadležnosti, većina klubova i dalje funkcioniše sa kapitalom koji obezbjeđuju opštine kao osnivači, a uz takve klubove pojavljuju se i oni koji do novca dolaze zahvaljujući ”sportskim radnicima” koji u fudbalu vide biznis mogućnost. Naš najveći neuspjeh je u tome što klubovi nemaju realnu sliku o svom poslovanju i kako bi se snalazili da moraju da se nose sa pravilima fudbalskog tržišta, a nijedna firma, sponzor, neće da ulaže u bilo šta nedefinisano prihodom i rashodom.

Zamislite koliko je pogrešno što neki klub kojem je osnivač opština, zavisi od rezultata na lokalnim izborima. Znači li to da će se sa svakim izborima, mijenjati i upravljački kadar kluba, bez obzira na uspjehe i neuspjehe, da će neko sa pravom zauzimati određene funkcije, bez obzira koliko znanja, truda, energije, želje i volje uloži u određeni klub. Zar ćemo da dozvolimo da cijena uspjeha ili neuspjeha nekog sportskog kolektiva zavisi od toga, ko je na vlasti u nekoj opštini? Dok se ne stane sa takvim praksama, nema sreće, boravak na određenoj funkciji u sportu mora biti uslovljen samo sportskim parametrima, rezultat, rad sa mladima, finansijski bilans.

Novac je naravno najveći alibi, što je potpuno pogrešna percepcija stvarnosti, novac jeste preduslov, ali nije najvažniji, jer bi u svijetu fudbala, sporta, uvijek pobjeđivao onaj koji je najviše uložio i potrošio, što nije dobra logika, jednostavno rezultati to potvrđuju. U sportu pobjeđuje onaj ko se najbolje snašao, prilagodio, sastavio određeni tim, napravio dobru atmosferu, posložio da sve u jednom klubu funkcioniše po vertikali, predsjednik, direktor, sportski direktor, trener, tim, mlađe kategorije, stručne službe, ljekari, fizioterapeuti, psiholozi, ekonomi.

Bez jasne vertikale i uzročno posledične veze da se zna za šta ko odgovara, ne može da se razvije ni mreža preduslova po horizontali koja vodi do posledica, odnosno uspjeha. Niti su svi krivi za dobro, niti su svi krivi za loše, niti je mjerilo onoga što je trenutno, mjerilo onoga što jeste prava slika. Proizvoljnost ocjena da si danas dobar jer si pobijedio, a da si preksjutra loš jer si izgubio, vodi nas kroz lavirinte lutanja do živog sportskog blata, gdje se nalazimo danas, zbog nečega što smo radili juče.

Ko je vodio mlađe kategorije klubova koji se danas takmiče u Prvoj ligi Crne Gore i u Evropi, prije 20 godina, koji su to igrači napravili karijere tako što su počeli svoj životni i sportski put ovdje i trajali nam do 18 godine, koliko je takvih, kakvi su nam takvi, da li su oni uspjeli jer smo ih mi usmjeravali na pravi način, treneri, sportski direktori, selektori u mlađim kategorijama, mediji ili su se jednostavno rodili takvi, predodređeni da naprave uspjeh, bez obzira na domete sredine iz koje dolaze, okruženje.

Šta je uspjeh za crnogorski klupski fudbal? Da li je to titula u domaćim okvirima? Da li je to prolazak prvog kola nekih evropskih kvalifikacija? Da li je to pošteno takmičenje? Da li je to usmjeravanje mlađih da jednog dana budu uzdanice u Prvoj ligi, reprezentaciji? Da li je to finansijska održivost? Da li je to stvaranje trenerskog kadra? Da li je to formiranje zdravih sportista koji će svojom okruženju, porodici, prijateljima, omogućiti finansijsku stabilnost i neki novac koji zarade kao gastarbajteri vratiti u Crnu Goru? Da li imamo strategiju vezanu za sport i fudbal?

Možemo mi da pričamo danima, ali je problem što ne slušamo jedni druge. Možemo da stavimo na sto gomilu ideja, ali je problem što ne možemo da nađemo prave podizvođače radova koji bi sve te ideje filtrirali i primjenili primjenljive. Busanje u prsa, ja sam u prošlom vijeku ovo ili ono, ne donosi, ništa. Ovo je novi vijek, nova pravila igre, sport, fudbal je biznis, ima svoje zakonitosti i ima prostor za sve koji mogu da doprinesu.

Uz svu čast i poštovanje bivšim fudbalerima, legendama, koliko od njih se razumije u marketing, poslovanje, koliko od njih može da se bavi ekonomijom, da nahvata novac koji mora da postoji kao preduslov za funkcionisanje kluba. Mi smo nekad trenirali po tri i po sata, u redu, šta ste napravili sa tim, koliko ste uslovno rečeno, talentovanih, sa potencijalom spržili, zašto su ovi ostali preživjeli i postali legende? Imamo li osnov da pričamo o velikim crnogorskim klubovima, ako pogledamo njihovu relevantnost na osnovu rezultata u ligama SFRJ ili SCG? Jeste, bilo je velikih, ogromnih, svjetskih igrača, jeste bilo je odličnih sezona, ali kontinuitet, ne postoji.  

Navijači su takođe, po uzoru na neke pogrešne, uglavnom iz regiona, krenuli u krajnost koja se svodi na ponižavanje onih koji igraju za klub koji oni navodno vole. Da vas pitam, jeste li imali loš dan na poslu, jeste li pravili pogrešne izbore, je li vam se desilo u životu da ljudi oko vas trpe, jer ste vi bili loši? Koliko vas je bilo šikanirano tako što ste ostali u donjim gaćama zbog vaše radne nesposobnosti, jesu li vama kolege i nadređeni tražili da skidate košulje i majice jer određenog dana nijeste bili na nivou očekivanja?

Navijački manir da se pljuje po svojima kad imaju loš dan, da se uvodi kultura skidanja dresova, radne uniforme, ne mogu da proizvedu ništa dobro, ulazak navijača na trening koji donese maltretiranje, šikaniranje, povlačenja za uši i očitavanje moralnih lekcija samo može da donese traume, na više nivoa svijesti i ogroman pritisak na leđa uglavnom tinejdžera, koji nijesu ni olizali zrelost i mogućnost da se sa tim pritiskom nose.

Niko od tih igrača Budućnosti na Farskim Ostrvima nije izašao na teren sa namjerom da izgubi 4-0, niko od njih nije se unio u lice treneru, predsjedniku, sportskom direktoru, čovjeku kojeg nema, rekao ja moram danas da igram, sa mnom morate da potpišete ugovor, za platu koju ja kažem. Odnos između kluba i igrača je dvosmjeran, da bi negdje igrao, neko mora da te odabere. Tvoja osnova profesionalna dužnost kao igrača je da treniraš, trener ima odgovornost da sastavi tim na osnovu toga što mu donese neki direktor ili predsjednik.

I ti onda, kao neko ko je rođen u gradu koji navodno voliš, ko navija za klub iz grada u kojem si rođen, koji navodno voliš, uradiš sve da one koji te predstavljaju, ubaciš u mlin za meso, ponižavaš ih i psihički i fizički i na kraju očekuješ da će neko da ti uzvrati taj sado odnos, uz poštovanje i ljubav. Ma nemoj, život i sport baš tako funkcionišu. Rezultat na terenu je sinergija mnogo faktora, a ako nijesi spreman da podržiš i kad ne ide, ne treba da budeš tu i kad je sve kako treba.

Problemi ne samo da postoje, nego više nema te hobotnice koja će svojim pipkom obuhvatiti svaki, jedan od njih je svakako i kod onoga ko reguliše takmičenje. Previše mekano se odnosimo prema klubovima, mnogo godina, premnogo godina se radilo na pravilniku o licenciranju, dozvoljavamo da se dešavaju stvari koje ni ulica ne može da podnese, a ne neko sportsko takmičenje. Zahvaljujući prenosima fudbala u doba korone, čuli smo svaku riječ tih osebujnih sportskih radnika, a nijesmo reagovali na bilo koju.

Ko god se klupskim fudbalom bavio, pa makar onako rekreativno, gledajući ga preko ekrana, čuo je spektar riječi koje ne može da podnese ni najpijanija kafanska rasprava, a na tribinama su samo bili VIP gosti i članovi uprava. Ko god je jednom kliknuo na link sa prenosa crnogorske klupske utakmice, shvatio bi koliko je tu samo ljudi zalutalo, onih najlošijih, kojima su motivacioni govori za sve učesnike utakmice samo psovke, bijes i mržnja.

Ima li neko ko bi se time bavio, ko bi sankcionisao takvo ponašanje? Kako to da čovjek iz uprave kluba završi kao redar i uđe u otvoreni sukob sa igračima, sudijom, pogriješi čovjek, nema veze, kazni se malo, pa se onda opet vrati u VIP ložu da odatle šalje strijele gnijeva, jada, čemera, prema onima koje navodno voli, u koje ulaže, na koje prosipa svoju skoro neograničenu kreativnu energiju. Imamo li način da takve, izbacimo iz igre? Može li baš svako da se pojavi u ulozi nekog ko odlučuje?

Da se razumijemo, nije ovo od juče, nije ovo ni od prošle sezone, uništene koronom, ovo traje i trajaće, problem je što mi tražimo instant rješenje, sad je targetiran predsjednik saveza, sjutra će biti neki predsjednik kluba, preksjutra neki trener, a problem je što mi kao društvo ne želimo da se mijenjamo, niti da pomognemo jedni drugima. Uvijek je nečija tvrda glava tvrđa od ostalih, a onda postoje i neki koji su navodno pametniji pa popuštaju. To što popuštamo, zato smo tu gdje jesmo.

Prije tri godine, iznerviran nekim stvarima, događanjima, dešavanjima, klubovima, ljudima, sobom, uz nemogućnost da bilo šta promijenim, napisao sam fb status, koji je čitljiv i danas. Problem je što je prošlo tri godine i dva dana i ništa se nije promijenilo, osim što imamo nekoliko terena više i nekoliko terena sa reflektorima više. Sve ostalo je isto, opet je bitnije da ne izgubimo nego da pobijedimo. Opet nam se serviraju iste priče i floskule, a mi smatramo da će nekoliko ubjedljivih riječi naći put do krajnjeg korisnika. Neće.

”Pišemo i čitamo ovih dana o klubovima. Svako ima mišljenje i svako ima pravo na mišljenje, malo ko želi da se prihvati krivice ili posla, uglavnom se serviraju alibiji i teorije zavjere. Od onih koji nijesu pipnuli loptu za života, odradili trening, preko pobjednika na plemenskim takmičenjima, do iskusnih, prekaljenih internacionalaca, uvijek spremnih da objasne šta i kako i kuda. A i ćute mnogi, da se ne zamjere.

Nijesam siguran da je iko od nas taman našpanovan da ponudi konačan odgovor šta sve ne valja i šta sve treba bolje, gađaju nas ego i sujeta previše, svi bi mi da se pitamo nešto, a velika većina ne može. Zato vrludamo tamnim vilajetima prava na mišljenje, gdje su greške moguće isto tako lako moguće kao i kod izvođača radova, trenera i igrača, uprava, upravnih odbora. Dok ne iskočimo iz tog plašta svemogućih i sveznajućih nikako ne možemo da pomognemo, a sa druge strane svi koji već u kolektivima koji se klubovima zovu nijesu spremni da prihvate da je nešto pogrešno u onome što se već radi.

Nije lako ni probati da se ponudi objašnjenje, jer naš sport nikada nije bio poznat po uređenosti, po sistemskom radu, po priznavanju struke, po poštovanju načela i odredbi postavljenih u nekim bitnim dokumentima, nikada nijesmo mislili isto, niti smp isto radili. Kada se osvrnemo malo, sve veliko što smo napravili, bilo je na bazi incidenta, bez podrške, prslih vaterpolo gaća, iz prašnjavih sala, sa okrnjenom opremomo, sa lunch paketom u rukama, kao splet čudnih okolnosti pravog spoja ljudi i situacija koje su donijele rezultat. Onda se taj rezultat jaše godinama, veliča, glorifikuje, iako i sami učesnici znaju da ne znaju kako su do njega došli.

Drugovi i drugarice, klub nije predsjednik, niti upravni odbor, niti sportski direktor, niti trener, niti igrači, niti treneri mlađih kategorija, niti mlađe kategorije, niti tereni, ni doktori, fizioterapeuti, ni ekonomi, ni navijači, ni čistačice, ni predstavnici klubova, ljudi zaduženi za bezbjednost, PR-ovi, nijesu klub ni društvene mreže, ni oni što vas hvala, ni oni što vas kude, ni ambiciozni roditelji koji svoju djecu gledaju kao džakove novca. Nije klub ni strategija, ni Evropa, ni sistem igre, ni pravilnik o ponašanju, ni pripremni period.

Klub je sve.

Ako nemate nešto od napisanog, pa i još više, nemate klub. Ako ne razmišljate isto, ako ste uhvaćeni u carstvu sopstvenog interesa, potpuno je normalno da vas nema ni u krste ni u mače. To vam je kao da jedete lubenicu prstima, a očekujete da se ne umažete. Klub mora da ima kičmu, koja stoji stabilno. Predsjednik sa ađutantima nalazi sportskog direktora koji odgovara sa trenerom za rezultate i igrački kadar, način igre, ljepotu i lepršavost, udvaranje navijačima koji moraju da se odrede da li pomažu ili odmažu. Ako ih ima. Treneri mlađih kategorija spremaju momke da se nađu u seniorskom timu i igra se na isti način svuda i uvijek, bez obzira na rivala i mjesto odigravanja utakmice.

Mogao bih danima, ali ako i čistačica govori o stanju u svlačionici i da ovaj ili onaj nije dobar, u problemu ste. Ako treneri ne zbore među sobom, ako gledaju kako će ovaj drugi da kiksne za vikend da se naslađuju, ako PR informaciju o klubu plasira u dvije rečenice, dok god su vaši predsjednici autoritativne ličnosti koje sve o svemu znaju i dok god poslušnici klimaju glavu i ne koriste pravo na drugo mišljenje, vaš klub je u koprivama.

Dok neko ne napiše šta hoćete, šta želite, čemu se nadate i dok taj neko ne počne da praktikuje napisano, da se nalazi u sivoj zoni, ne možete dalje o više. Iako dođete do nekog “rezultata” to neće biti vaša zasluga ,nego sportske karme koja će vam dati, da bi vam sve uzela. Karma je kučka, koja će vas uljuljkati, pa vam se nakeziti čim dođete do prvog ćoška. Zato, umjesto da čekate da vam se opet desi, morate dobro da se pripremite za naredni korak, vježbate lošiju nogu, usvajate nove trikove i na kraju prospete mnogo znoja u teretani.

Do tada, dok onaj sa zapada ne bude kleo one dolje na terenu, dok gledate kako da prekinete utakmicu, umjesto da volite one što vas predstavljaju, da je uspjeh u sportu kao i životu proces i da treba vremena, dok god budete angažovali pogrešne ljude na prava mjesta, dok god budete sastavljali ekipe po ukusu svom, a ne trenera kojeg ste doveli, znate i sami kad će da vas poštuju i vole i cijene i prihvate. Nikad. Dok god budete pravili nemoralne dilove sa nemoralnim ljudima, ne nadajte se sportskoj sreći. Trajanje takve manifestacije je sa rokom upotrebe, kao i vi.

Klub je osjećaj pripadnosti, osmjeh i sreća, zadovoljstvo postojanja, ispunjenost, urbana legenda i povod za pravljenje novih. Klub je i prečka i trava i zdrava stolica. I dogovor i razgovor. Klub je stanje uma, nikako pravilno raspoređenje floskule o modernom sajtu i novoj opremi, idealnim uslovima. Ne zamarajte se da nam objašnjavate šta ne valja, pokažite nam šta valja, za dvije, tri, osam godina. Kad vidima su svi srećni i zadovoljni kad dolaze na “posao”, onda ću vam vjerovati. Kad vidim da se ne “čupaju” oko penala i slobodnjaka, da ne “granaju” rukama i ne objašnjavaju se, onda ću vam vjerovati.

A vi vjerujte i meni ponekad, niko nije veći od kluba. Niko.”

Ni ono gore napisano, ni ono napisano prije tri godine, neće se promijeniti dok svako od nas, ne preuzme određenu odgovornost. Od čistačice do predsjednika, do mene kao sportskog novinara koji svojim angažmanom nije doprinio da bude bolje, makar nešto. Dok ne stvorimo neke nove generacije sportskih radnika koje će razmišljati o opštem dobru više od sitnog individualnog interesa, neće se ovdje pojaviti ni veliki predsjednik, ni veliki trener, ni veliki igrač, ni veliki klub. A bez klubova, nema ni kolektivnog sporta.

I nema potrebe da krijete highlightse, poraz i pobjeda su sastavni dio igre, to što ste neku utakmicu odigrali dobro je dobro, a to što ste neku utakmicu odigrali loše samo može da bude lekcija, koja se analizira, secira, nauči se zašto je nešto bilo loše i i postavi se pitanje da li može da se popravi. Suočite se sa tim da postoji pravo na loš dan, da postoji pravo javnosti da kritikuje i da ste to vi na kraju dana baš vi, u trenutnoj formi, sa svojim vrlinama i manama. Nije sramota da se izgubi, veća je sramota da se sakrije i izbriše to kada se izgubilo.