Vulkan koji je ćutao 33 godine

Kada čuješ riječ vulkan, prvo na šta pomisliš je Sicilija. Potom skontaš da ljudi rođeni na , ti ljudi koji odrastaju gledajući ka vulkanima ne mogu biti mirni, melanholični i tihi, već da i u njihovim venama teče lava, da u njihovim srcima ima makar zrno energije viška, a da su emocije ono što ih pokreće i ono za šta žive. Baš takvi, srčani i temperamentni, Sicilijanci su se jutros probudili kao prvaci Italije u fudbalu. Zatišje je trajalo pune 33 godine, sve dok njihov Napoli nije podigao trofej namijenjen nacionalnom prvaku. Žurka, kakvu svijet vjerovatno nije zabilježio se sprema na Apeninima, baš tamo gdje su navikli da ključa. Ovoga puta, povod je erupcija fudbalskog vulkana.

Kao dječak nijesam bio neki specijalni fan Napolija, obzirom da ne pamtim dobro vrijeme u kom je Diego Armando Maradona plesao po stadionima širom Italije. Ipak, negdje tokom druge decenije ovog vijeka sam zavolio taj klub. Nijesam mogao ostati imun na sve ono što su navijači na tadašnjem San Paolu priređivali svom najboljem strijelcu, Gonzalu Iguainu, kada su u jednom glasu skandirali njegovo prezime, nakon što bi ih oficijalni spiker pozivao na isto. U tom trenutku, shvatio sam da je titula prvaka Italije nešto što ovaj klub itekako zaslužuje, jer takva strast može biti samo produkt čistog srca.

U godinama za nama, Napoli je uvijek bio blizu, ali nikada i dovoljno blizu da bi eksplodirao taj njihov fudbalski vulkan. Uglavnom bi Juventus nakon velike borbe imao više snage, a ponekad i sreće, pa bi Hamšik, Mertens i Insinje ostajali kratkih rukava. Nakon takvih, polovično uspješnih epizoda, fudbalski velikani širom Evrope bi grabili njihove najveće zvijezde, pa su sezone počinjali u redovno lošijem i oslabljenom sastavu. Ipak, šta god da se desilo u sezonu su ulazili sa željom da pobjeđuju.

Nekako se činilo da su upravo Mertens i Insinje ta dva vitalna stuba, na čijoj energiji počiva kvalitet Napolija, a da je sve to propraćeno sigurnoću koju je u odbrani davao Kulibali. Onog momenta kada je objavljeno da klub napušta pomenuta trojka, a sa njima i Fabian Ruiz i David Ospina, navijači su bili bijesni, pojačano ljuti na gazdu De Laurentisa, sa kim odavno nijesu u dobrim odnosima. Prevelikog optimizma nije bilo, jer glavni konkurenti su djelovali zrelije, snažnije i ambicioznije. Posao koji je čekao Lućana Spaletija se činio izuzetno teškim, što i nije nešto sa čim se on prvi put susretao u karijeri.

Međutim, kako je sezona počela, Napoli je ličio na tim iz bajke. Lakoća u igri, čvrstina u zadnjoj liniji, lepršavost u napadu su donosili sve same pobjede. Nije izostalo ni ono što ljudi najviše vole, a to su novi heroji. Šta god da bude u nastavku i šta god da se bude dešavalo u transfer politici, Napolitanci neće moći da zaborave svoje nove junake.

Nedelje su prolazile, a publika širom Evrope se mučila da izgovori ime čovjeka koji se neprestano pojavljivao među strijelcima i asistentima. Kviča Kvaračkelija, radi lakšeg funkcionisanja – Kvaradona. Skromni Gruzijac, pravo iz Dinamo Batumija među najveće fudbalske zvijezde današnjice. Zajedno sa njim u napadu, Viktor Osimen, ovogodišnji ‘’Kapo karonijere’’, čovjek sa maskom, od koga su drhtale mreže širom Evrope. Posebno izdvajati pojedince u ovakvim kolektivnim pobjedama možda i nije ukusno, ali se ne može zanemariti sjajni Koreanac Kim, koji je odbranu držao možda i bolje nego što je to radio Kalidu Kulibali. Tako je Napoli postao mašinerija kojom podjednako komanduju Nigerijac, Koreanac i Gruzijac, a koja je pokorila Italiju.

Napolijeva titula nije iz reda onih kroz iglene uši, već plod apsolutne i do sada ne tako često viđene bodovne dominacije. Uz sve to, poraz u ¼ finalu Lige Šampiona, gdje ih je savladao stari rival AC Milan. Do tog momenta, može se reći da su igrali ponajbolji fudbal i u tom rangu takmičenja. U ovom momentu, ostalo je samo ono najslađe, žurka. Nešto u čemu su Napolitanci odavno neprevaziđeni šampioni. Nešto što je zaostavština njihovog besmrtnog Dijega Armanda Maradone.